Bog Quotes

“To love a swamp, however, is to love what is muted and marginal, what exists in the shadows, what shoulders its way out of mud and scurries along the damp edges of what is most commonly praised. And sometimes its invisibility is a blessing. Swamps and bogs are places of transition and wild growth, breeding grounds, experimental labs where organisms and ideas have the luxury of being out of the spotlight, where the imagination can mutate and mate, send tendrils into and out of the water.”
― Barbara Hurd, Stirring the Mud: On Swamps, Bogs, and Human Imagination

“Ponekad nešto moraš da prećutiš, da povučeš potez koji neće odmah biti jasan, da budeš neprimereno blag ili pak grub...dođavola, da li te to čini manipulatorom? Hm. (...) Ali kako beše ide priča o prvim izbeglicama? Sećate se, onaj ljupki par što je proteran iz Raja? Razlog: dirnuli su u zabranjeno znanje. I šta sad, manipulacija je za osudu, Tvorac je manipulator - a isti je simbol konačnog principa dobra. Paradoks ili objašnjenje nužnosti?”
― Marko Šelić, O ljudima, psima i mišima

“Čuo sam već šumu gdje jauče poput čovjeka koji se nađe u nevolji; slušao sam kako vjetar pjeva svoju pjesmu među granjem drveća; slušao sam munju kako praska poput upaljena grmlja, kad bljuje iskre i rašljaste plamenove, i sve mi se to činilo tek kao volja Onoga koji drži sve stvari u svojoj ruci.”
― James Fenimore Cooper, The Last of the Mohicans

“Ne može se spriječiti misao da se vrati samoj sebi, kao što se ne može spriječiti more da se vrati obali. Za mornara, to se zove plima; za krivca, to se zove grižnja savjesti. Bog podiže dušu kao i ocean.”
― Victor Hugo, Les Misérables

“Braćo, ne bojte se grijeha ljudskog, volite čovjeka i u njegovu grijehu jer ta je ljubav slična božanskoj ljubavi i vrhunac je ljubavi na zemlji. Volite sva stvorenja Božja, i cjelinu i svako zrnce pijeska. Volite svaki listak, svaku zraku Božju. Volite životinje, volite biljke, volite svaku stvar. Budeš li volio svaku stvar, spoznat ćeš i tajnu Božju u stvarima. A kad je jednom spoznaš, upoznavat ćeš je neprestano, svakog dana, sve bolje i bolje. Najposlije ćeš zavoljeti cijeli svijet sveobuhvatnom, svemirskom ljubavlju. (...)
Pred gdjekojom mišlju staneš u nedoumici, pogotovo kad vidiš grijehe ljudske, pa se pitaš: "Da se poslužim silom ili poniznom ljubavlju?" Uvijek se radije odluči za "poniznu ljubav". Ako se tako odlučiš jednom zauvijek, možeš cijeli svijet pridobiti za se. Ponizna je ljubav strahovita snaga, najmoćnija od sviju, njoj nema ravne na svijetu. Svakog dana i sata, svake minute ispituj se i pazi na sebe da ti vanjština bude dolična. Prošao si, recimo, mimo malog djeteta, prošao si srdit govoreći ružne riječi, s gnjevom u duši; možda nisi ni opazio djeteta , ali je ono vidjelo tebe, i tvoj je možda ružni i zazorni izgled ostao urezan u njegovu nezaštićenu srcu. Nisi to znao, a možda si mu baš time bacio u dušu zlo sjeme koje će zacijelo jednog dana niknuti, a sve samo zato što se nisi suzdržao pred djetetom, što nisi uzgojio u sebi djelatnu i brižljivu ljubav. Ljubav je, braćo, učiteljica, ali je treba znati steći, jer se teško stječe i skupo plaća, dugim radom i na dugu stazu, jer ne smije se voljeti samo na trenutak i slučajno, nego do kraja života. Slučajno može svak zavoljeti, čak i zlikovac. Moj brat mladac molio je i ptice za oproštenje: to je naoko besmisleno, a ipak ima smisla, jer je sve kao ocean, sve teče i dodiruje se, na jednom mjestu dotakneš, a na drugom se kraju svijeta osjeti. Ako je i ludo ptice moliti za oproštenje, i pticama bi bilo lakše, i djetetu i svakoj životinji oko tebe kad bi bio bar malo plemenitiji nego što jesi, bar malčice plemenitiji. Sve je kao ocean, kad vam kažem. Onda bi se i pticama počeo moliti, prožet općom ljubavlju, kao u kakvu zanosu, i molio bi se da ti i one oproste grijeh tvoj. Čuvaj taj zanos, koliko se god on ljudima činio besmislen.”
― Fjodor Mihajlovič Dostojevski

“Govorio je da čovjek od svog života mora nešto napraviti, neće biti da nas je Stvoritelj postavio u Svoj svijet da bismo ga ukrasili, jer ima, ruku na srce, i ljepših stvari i pojava od čovjeka. Jasno je da nas je On pozvao s nekim zadatkom, radi neke svrhe koju moramo ispuniti, i to svakog od nas pojedinačno. Zato se pitaj za šta si i koja bi to mogla biti tvoja svrha. Blago tebi ako na ovom svijetu možeš boraviti kao da si već umro, miran i sabran, sav posvećen onom važnom i neprolaznom. Ali je malo takvih, čak ni njima ne polazi baš uvijek za rukom da skrenu pogled s pojava ovog svijeta na ono neprolazno. Ako ne možeš kao oni, a ne možeš, jer nisi ti princ Sejdi, ti se posveti ljudima s kojima ti je živjeti i zarađuj sevape na njima, širi ljubav svijetom, pravi se da služiš bližnjem svome. Ako ne možeš ni to, a ne možeš, jer nisi ti dovoljno pametan da bi shvatio kako sebi služiš šta god da radiš, ti se odaj fukarskim radostima pa skupljaj i štedi novac. Zarađuj i skupljaj blaga ovog svijeta, brate moj Sali, sabiri bogatstva i troši ih na dobro, i to je neka svrha. A ako ni to ne možeš, ti samo zarađuj i skupljaj, naći će se već neko da to potroši na dobro ili na zlo; skupljaj, gomilaj i štedi: koliko god da je fukarska, i to je neka radost i svrha, pa se ti zato posveti tome da je ostvariš. Napravi nešto od svog života, posveti se tome, ali se zaista posveti.”
― Dževad Karahasan, Sjeme smrti

“...i neki čudni osmeh mesto boga.”
― Stevan Raičković, Kamena uspavanka

“Ako stvari i krenu nagore, još mi uvijek preostaje Bog. Konačno shvaćam: ja sam ateist koji se nada da nije u pravu.”
― Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu

“Vi ste vernik?
- Jesam.
A koji je Vaš Bog?
- Budućnost.
Budućnost? Ne razumem.
- Nijedan se Bog ne može razumeti.”
― Dobrica Ćosić, Верник

“Pretutindeni există o pădure în care se pierde o linie ferată.Pentru că există un orizont dincolo de care considerăm că e normal să ajungem.Şi o mlaştină unde ne atrag amintirile.”
― Octavian Paler, Viața pe un peron

“To ti ja pričam, mantijo!" - sada Jovan preuze loptu. "To! Izvlače iz sebe najveće nečoveštvo onda kad misle da zastupaju Boga, spaljuju veštice, vidi ti to! A što? Što ne puste Boga, kad već ima taj lepi tačni kantar? Što ga ne puste da on odmeri ko je kol'ko kriv? Ti reče da ima i bič, pa neka onda on izbičuje koga treba kad mu odu gore na istinu, a ne ljudi to da rade! E, zato ja ne dajem ni dve pare na to sve šta ti propovedaš! Ja živim svoje i ne diram nikoga, a Bog i dobro i zlo neka rade šta god oće. A ne da lajem u prazno ki ovi što se zovu dobri ljudi, a kad na njih daš taj božji bič u ruke... Tad su gori od svakog dušmana, jer im se može, to je za dobro dobra, a? Nije, nego nemaju u sebe snagu da budu stalno zli, to čuči u njih tako... i onda glume dobrotu. Čekaju opravdanje da se pokažu kak'i su. Takvi isti ki ti, mantijaši debeli!”
― Marko Šelić, Zajedno sami

“Bóg stworzył człowieka, ponieważ rozczarował się małpą. Z dalszych eksperymentów zrezygnował.”
― Mark Twain

“Ne mogu da podnesem monotoni zvuk sumornog mora, ćutanje Boga... saznanje da dok ljudi glasno pate - Bog ostaje skrštenih ruku, nem.”
― Shūsaku Endō, Silence

“I lay on the grasses in rolling fog,
In yellow hayrattle and fairy flax,
By the dusky moorland and blanket bog;

The snipe chirps out her plaintive monologue,
A skylark warbles while diving her tracks,
I lay on the grasses in rolling fog;

Sky continues his subtle dialogue,
The sun recites hymns to the zodiacs,
By the dusky moorland and blanket bog;

The peaceful clouds roll by in epilogue
Casting shadows of forgotten syntax,
I lay on the grasses in rolling fog;

The meadow hums in ancient analog,
Oxeye daisies keep their secretive pacts
By the dusky moorland and blanket bog;

I need no other church or synagogue
Within my particular parallax,
I lay on the grasses in rolling fog
By the dusky moorland and blanket bog.”
― Ruth Ann Oskolkoff, The Bones of the Poor

“Za njega bi bolje bilo, da je svakom grehu njegovom odmah sledovala i sigurna, brza kazna. U kazni je bilo nečega što čisti.
I ljudska molitva najpravednijem Bogu ne bi trebalo da glasi: “Oprosti nam grehove naše”, već “Kazni nas za nedela naša”.”
― Oscar Wilde, The Picture of Dorian Gray

“Navikli smo da verujemo kako je ovaj naš svet stvorio Bog izrekavši Reč; ali sad pitam, zar ne bi moglo biti da ga je ispisao, ispisao reč tako dugačku da tek treba da dospemo do njenog kraja? Nije li moguće da Bog neprekidno ispisuje svet, kako svet tako i sve što je u njemu?”
― J.M. Coetzee, Foe

“Kad odlučite da vjerujete više Bogu a manje svojim strahovima otkrit ćete slast vjere i njenu jačinu. I život će vam biti ljepši. Svaki dan iznova.”
― Alma Taletović

“Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvek nestati velikih i umnih a duševnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila lepša i čovek na njoj živeo lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi značilo da će i božja ljubav ugasnuti i nestati sa sveta. To ne može biti.”
― Ivo Andrić, The Bridge on the Drina

“Bog postoji samo ako vjerujemo u frazu "ne spominji ime božje uzalud". I književnost je, ukoliko ne vjerujemo u njezinu magiju, samo besmislena hrpa riječi.”
― Dubravka Ugrešić, Lisica

“…Čuvar zabravlja turbe – zapisuje nepoznati – pustivši da u njegov mrak padne teški zvuk iz brave kao da unutra ostavlja ime ključa. Mrzovoljan je kao i ja, seda na kamen do mene i sklapa oči. U času kad već mislim da je zaspao u svom delu senke, čuvar podiže ruku i pokazuje mi moljca koji lebdi negde u tremu turbeta, izašao iz naših haljina ili iz persijskih prostirki zgrade.

– Vidiš – obraća mi se on nezainteresovano – kukac je duboko gore pod belim zidom trema i primetan je samo zato što se kreće. Moglo bi se odavde pomisliti da je ptica duboko u nebu, kad bi se zid shvatio kao nebo. Moljac taj zid verovatno tako i shvata i jedino mi znamo da nije u pravu. A on ne zna ni to da mi znamo. Ne zna ni da postojimo. Pa pokušaj sada da opštiš s njime, ako možeš. Možeš li da mu kažeš nešto – bilo šta – ali tako da te on shvati i da si ti siguran da te je on shvatio do kraja?

– Ne znam – odgovorio sam – a možeš li ti? – Mogu – uzvratio je mirno starac, pljesnuvši dlanovima ubio moljca i pokazao mi ga smrvljenog na dlanu. – Misliš li da nije razumeo šta sam mu rekao? – Tako možeš i sveći, gaseći je između dva prsta da pokažeš da postojiš – primetio sam.

– Naravno, ako je sveća u stanju da umre… Zamisli sada – nastavio je – da postoji neko ko zna, dok mi ovo znamo o moljcu, to isto o nama. Neko kome je poznato na koji način, čime i zašto je omeđen ovaj naš prostor, ovo što mi smatramo nebom i uzimamo kao da je neomeđeno – neko ko nije u stanju da nam se približi i da nam da do znanja da postoji sem na jedan jedini način – ubijajući nas. Neko čijim se ruhom hranimo, neko ko našu smrt nosi u svojoj ruci kao jezik, kao sredstvo opštenja s nama. Ubijajući nas, taj nepoznati nas obaveštava o sebi. I mi kroz naše smrti, koje su možda samo pouka nekoj skitnici koja sedi kraj ubice, mi kažem, kroz naše smrti kao kroz odškrinuta vrata sagledavamo u poslednjem trenutku neka nova polja i neke druge međe…”
― Milorad Pavić, Hazarski recnik : roman-leksikon u 100.000 reci, androgino izdanje

“Ne znam u što ti vjeruješ, ali nijedan muškarac ni žena zacijelo ne mogu poreći da postoji nešto iznad nas, zar ne?”
― Lucinda Riley, The Pearl Sister

“Człowiek stworzył Boga, nadał mu nawet swoje cechy i upersonifikował po czym padł na kolana przed własnym tworem, jakby wyciągnął z siebie wszystko co wspaniałe, kreatywne i dobre i umieścił to na wywyższeniu patrząc zarazem na siebie jak na jakieś zepsute łajno. Dlaczego? Nie mam pojęcia... Wiem natomiast, że swoją postawą, twórczym i ekspansywnym stosunkiem do świata, każdy z Nas może realizować swój boski pierwiastek. Bez pomocy żadnych figurek na ścianie i bez modlitw wznoszonych do chochłów i złotych cielców”
― Adam Nergal Darski, Confessions of a Heretic: The Sacred and the Profane: Behemoth and Beyond

“Rywalizacja z Bogiem straciła już sens, bo dawno się z nim zrównaliśmy. Kiedyś wieczny był tylko on, teraz - każdy. Zawędrowaliśmy nawet do nieba, ponieważ bogiem jest teraz każdy z nas, ponieważ teraz słusznie się nam ono należy. Boga nie trzeba było nawet obalać - uciekł sam, w kobiecym przebraniu i zgoliwszy brodę, a teraz błąka się gdzieś pośród nas, mieszkając w kubiku dwa na dwa na dwa i łykając na śniadanie antydepresanty.”
― Dmitry Glukhovsky, FUTU.RE

“Zadowolony z siebie Bóg uśmiechnął się i zapalił.”
― Dmitry Glukhovsky, FUTU.RE

“Kiedy bóg rozmawia serdecznie z rzeźnikiem, dla tego ostatniego prędzej oznacza to nadciągającą egzekucję niż zaproszenie do grona apostołów.”
― Dmitry Glukhovsky, FUTU.RE

“Zato, moja ljubljena Marija, nemoj sumnjati da li osjećam ljubav nego, kad Te snađe neprilika, klekni pred križ i zavapi: Vjerujem u te, Bože moj, jer si nepogrešivo istinit. Ufam se u te, jer si beskrajno milosrdan. Ljubim te, jer si neizmjerno dobar. Tako, eto!”
― Alojzije Stepinac, Mladi Stepinac, Pisma zaručnici

“[...] myślę, że to ludzie stworzyli Boga, a nie na odwrót. Myślę, że ludzie wymyślili go z samotności, bezsilności, rozpaczy. Czyli po to, by dać odpowiedź na zagadkę egzystencji, aby złagodzić nierozwiązywalne pytania, które życie rzuca nam w twarz... Kim jesteśmy, skąd przybywamy, dokąd idziemy.”
― Oriana Fallaci, Siła rozumu

“Zagrmi Bože ako već nećeš da pričaš.”
― Dejan Stojanovic, Krugovanje

“The bog bubbled and splashed in her face as she maneuvered, forcing her to swallow a good mouthful of liquid, which turned out to taste like a sugary egg dusted with cinnamon.
Well, if this doesn't work, at least my ending will be sweet, she thought wryly.”
― Mari Mancusi, Sally's Lament

“Many of the nobilities are exceedingly fond of the Hanging Pools, where the river Brightmist spills down a ravine and forms a series of crystalline ponds, perfect for bathing in. And then there is the forest of Wildwood and its bog, hunting grounds forbidden to all but the monarchy and our chosen companions, where one finds uncommonly large boars and the rarest species of deer, which possess antlers of pure silver...”
― Heather Fawcett, Emily Wilde's Compendium of Lost Tales